To jutro je šnirala pertle prošlih dana i vezala misli u čvor. Otvorila svesku u kojoj upisuje sjećanja na sve zločine iz svijesti i nesvijesti učinjene. Olovka je upirala o hartiju dok su riječi nizale red: Ubila sam kaktus! Koliko vode je dovoljno i koliko sunca smije da gleda? Mraka – koliko mu čistog vazduha treba? Treba li isto kaktusu i fikusu? Voda je voda, mrak je mrak.
Ubila je kaktus od previše i premalo. Pertle su stezale prostor između stopala i zglobova i kretanje je bilo sve teže. Strah da se ne ponovi isti zločin nekom drugom cvijetu, samo iz neznanja koliko kome vode, sunca i mraka treba, povlačio ju je u ćoškove gdje se na zid, pored tijela, oslanja strah od odgovornosti. I u isto vrijeme, svi su osjećaji postajali isti – neko vene, neko se davi. Koliko je dovoljno?
Tišina, dok zid pridržava tijelo i osjećaj krivice steže obruč oko grla, gdje riječi čekaju red da se spuste u etar, prekida vrisak apsolutne nemoći i ona stara dobra: da ni dobro ne valja. Istina je, put do pakla popločan je dobrim namjerama, a dobro je jednako loše kad se mjera ne zna.
Namjera da kaktus živi svoju malu istinu, recipročna je njegovom kapacitetu da prihvati onoliko vode, sunca i mraka koliko mu je potrebno. Sa namjerom u paketu ide i odgovornost: ako nam je zaista važno da ono što njegujemo živi, ne našu nego svoju istinu, činjenje, nečinjenje i uzdržavanje su univerzalni recept – pod uslovom da nam je stalo da gledamo cvat.
Ljudi – kaktusi, fokusi i orhideje – ištu isto, ono što ih razlikuje je mjera i kapacitet da uzmu onoliko koliko mogu u tom momentu da integrišu i to nema apsolutno nikakve veze s nama. Naše je samo da razumijemo i znamo koliko im je potrebno.
U suprotnom smrt je neizbježna.
Kaktus sam po sebi traži da se pusti na miru, bodljama satkan od mehanizma odbrane ujedno isti onaj koji najljepše cvjeta kad je spreman za to – znam neke ljude kaktuse, mnogo su lijepi.
