Bile su mu tek dvije godine—pupoljak života, odvažan da cvjeta. Zvali su ga Život, i to je zaista i bio. Zlatni uvojci dodirivali su mu vrhove ušiju, a oči boje kafe i cimeta gledale su svijet kao na već viđeno mjesto. Usne, pune neizgovorenog, ispuštale su u etar tek poneki glas. Čista radost, božanski produžetak smisla.
Rođen na Balkanu, u ne baš sjajno vrijeme. Istini za volju, balkanske utrobe rađale su teške obrasce, vajajući malene ličnosti u najtananijoj dobi, baš kao što je Mikelanđelo vajao Davida. On je učio prve korake, oslanjajući se na instinkt, čuvajući sebe tek onoliko koliko bi ga čuvao onaj što ga je na svijet poslao. Padao je lako i prirodno, a plakao samo da javi svijetu da je uzemljen. Kao da nije bilo ništa, odvažno bi ustao i ponovo pokušavao—opet i opet, dok ne ovlada pokretom.
Vrijeme je teklo kao majčino mlijeko. A on, poput ptića spremnog za let, nakon bezbroj padova i ustajanja, kuražno i smjelo ispravi kičmu, čvrsto stade na svoja mala stopala i krenu—valjda u život. Ipak, stigao je u majčin zagrljaj, pritisnuo se uz topla njedra, u poznat miris sigurnosti i mlijeka. Dani su prolazili, padalo se i ustajalo, sve dok u trku svojih slobodnih koraka ne začu:
“Ako budeš pao, dodaću ti!”
Nepoznat jezik ljubavi, koji, kad se skine celofan, zapravo liči na strah, sakrio se u kosti da ga svijet ne vidi. Bol od pruta, pri svakom padu, ostavljala je nevidljive, ali duboke ožiljke, upijala se poput sunđera i oblikovala obrazac koji je s vremenom postajao sve čvršći. Nalik tajnoj šifri roditeljske brige, prut se urezivao u mozak—da nikad ne zaboravi.
Nastavio je da korača kroz dane, mjesece i godine, pazeći kud gazi, kako hoda, kuda ide—misleći na pad, na bol, bez prava na grešku. Gubio je usput spontanost, pravo na radost, smijeh, lakoću postojanja. Podsvjesno je potvrđivao da na svaki pad dolazi kazna, da kičma mora da se povija jer strah tiho ulazi kroz sva otvorena vrata, ne ostavljajući prostora slobodi.
Blesav da povjeruje kako će mu život pružiti ruku, dati sigurnost i podršku, vjerovao je u prut koji je morao sam sebi da ubere.
Brao ga je tako što je stajao pred grmlje, kao kip, isprobavajući na sebi onaj slabiji, koji manje boli. Bojao se pada. Bojao se gravitacije. Bojao se greške.
Godine su prolazile. On stariji, obrazac jači. Na kraju su svi ti prutevi pustili korijenje, zaliveni suzama prolivenim zbog nepravde i bola. Gospodin Savršeni …
Dugo čuvana tuga, skrivana i od njega samog, tražila je izlaz. Transformisana u bijes, zatim u ljutnju, poput tereta neizrečenog koji je povijao kičmu, nalik žalosnoj vrbi.
Ali, tamo gdje nije bila ona, bio je šef. Opet bez prava na grešku, brao je prut pretočen u kritiku. Umjesto podrške, dobijao je još zadataka, još pritiska, dokazivao sebi da nikad nije dovoljno dobar. Gledao u nadređenog kao u dželata. Gazio kroz dane kao kroz minsko polje, gdje je svaki pogrešan korak mogao da znači samouništenje.
Tamo gdje nije bilo šefa, stajala je žena. Emocionalno skamenjen, sa vetom na bliskost onu iskonsku kroz apsolutnu ranjivost. Strah od istinske predaje smislu. A ono davno zaboravljeno, ono što je tražilo parče sunca da izađe na svjetlost dana, igralo je igru: “Šutni me.”
Greške su gašene tugom. Tuga alkoholom. Ustvari vap i potraga za utjehom…
Na kraju, falilo je… majke.
