Jedna zima, jedan čovjek, jedan dječak. Sunce je već odavno izašlo na vidjelo, jutro je mirisalo na freško naložen šporet i rosu. Jedan čovjek spremao se za svoju jutarnju šetnju. Hladno jutro tražilo je topla srca za opstanak; bilo je toliko tiho da se jedva čula škripa cipela na poluzamrznutom tlu. Kaput mu je bio dovoljno star da upije sve uspomene prošlih zima, kožne rukavice poprilično oguljene od stiska šake zbog hladnoće i neprerađenog bijesa, a šal topao od izdaha sakrivenih ispod njega. Vedro nebo pozivalo je ptice na let, dok je Sunce uveliko igralo svoju ulogu. Koraci su znali kuda idu bez da um ulaže bilo kakav napor. Danima stara kora hljeba grijala se u lijevom džepu i čekala da služi za veće dobro. Naizgled stara i neupotrebljiva, davala je smisao i svrhu.
Gradski golubovi spremno su priželjkivali svoj doručak, a pohabana klupa čekala je dobro poznato tijelo da mu pruži oslonac. Povijene kičme i blagim pokretima, koliko da ih ne uplaši, bacao je mrve milosti na zemlju, zanesen spontanošću i lakoćom njihovog postojanja, dok su oni, bezteretno, slobodno i prokleto lako, bivstvovali jednako sigurno i u vazduhu i na zemlji.
Bezvoljan i ugašen iznutra, mislio je o svojim nedosanjanim snovima, nikad proživljenim i o zaboravljenom sebi na putu do kraja iskustva. Misleni tok, nalik vrtlogu i autocesti u isti mah, prekinuo je plač djeteta koji je dolazio s drugog kraja parka. Majke nije bilo na vidiku, ni oca. Plač je i dalje kružio etrom. Lagani koraci rastjeraše njegove pernate prijatelje, koji se brzo vratiše na početne pozicije, ne ostavljajući ni trag za izgubljenu Maricu.
Ruke na leđima, koraci i oči uperene u drugu stranu parka tražile su izvor suza i bile navigacija do tačke… Plave šiške skoro preko očiju, bademaste uplakane oči, slana voda iznad usana i slinavi rukav – prva su slika koju je ugledao. Poznat lik, ali uz sjećanje koje nije htjelo da sarađuje više od toga. Vidno usamljen dječak, uplašen, izgubljen i tužan.
“Jesi li se izgubio?” upita ga čovjek.
“Mislim da jesam”, kroz jecaj odgovori dječak.
“Gdje su ti roditelji?”
“Ne znam”, promrmlja.
Misli su i dalje rojile umom i tražile u skrivenim dijelovima sjećanja otkud mu je dječak prokleto poznat.
“Čini mi se da te znam!” reče, dajući sebi dozvolu da mu se primakne dovoljno da se osjeti sigurnim u njegovom prisustvu. “Sačekaćemo da dođu po tebe, vjerujem da te i oni traže”, zabrinuto izusti čovjek.
Prolazili su neprijatni minuti i sati, pokoji polusmiješak i čekanje. Prekid neprijatne tišine i čekanja pokrenu razgovor.
“Pa, reci mi, dječače, šta želiš da budeš kad porasteš?”
“Želim da budem pilot. Da letim među oblake i budem slobodan kao ptica.”
“Zanimljivo, i ja sam to želio kada sam bio tvojih godina”, sjetno odgovori čovjek.
“Zašto nisi postao pilot?” upita ga dječak.
Glasan uzdah na tren ga uplaši.
“Duga je to priča, nisam siguran da imamo dovoljno vremena. Odustao sam. Neko to zove strahom od neuspjeha, ja sam se možda bojao da uspijem. Drugi kažu da jednostavno nisam slušao svoje srce. Prosto je – izgubio sam godine čineći ono što ne volim, da bih na kraju shvatio da sam izgubio godine strasti, ljubavi, radosti i sreće. A tebe onda mogu da zamolim da istraješ u tome.”
“Zašto si radio ono što ne voliš? Kako se to uopšte radi?” zbunjeno je upitao dječak.
“Prestao sam da slušam sebe, prestao sam da pratim svoje strasti i vatra je polako počela da se gasi.”
Dječak, brišući svoje sline i suze u isti mah, otkri svoj ručni zglob i na mah pokaza ožiljak duž ruke. Tren satkan u cijelu vječnost. Ugledavši ožiljak iz djetinjstva, koji je zadobio u momentima apsolutne slobode i maštanja, čovjek doživi katarzu i šamar sebi – za sve i ništa.
“To prokleto poznato slinavo dijete po koje niko ne dolazi, koje čeka da ga neko spasi, vidi i čuje… to dijete sam ja!” vrisnu u sebi i sakri u isti mah. Nutrina zadrhta od neizrečenog. Te oči, univerzum u malom, to dijete čeka mene. Monolog se vodio kao borba titana. “Čeka me da dođem da ga spasim, zagrlim, utješim, poljubim… A ja?!”
Dječak je gledao duboko, tužan i željan čovjeka i ljubavi, odavno zaboravljen i ostavljen. Oči u oči sa malim sobom, kleknu na koljena, plačući kao kišan dan, za izdaju i zaborav, manjak ljubavi prema sebi, za sve i ništa. Tražeći oproštaj od za neostvarene snove, neposlušane glasove, vriske, urlike i vapaje, nezagrljene ruke, nepoljubljeno čelo, nježnost. Zagrli ga kao da je posljednji, a ne prvi put.
Susret njega sa njim. Opomena za povratak…
Jedne zime. Jedan čovjek i jedan dječak.
